Download Goran Tribuson - Klasici Na Ekranu PDF

TitleGoran Tribuson - Klasici Na Ekranu
File Size1.1 MB
Total Pages102
Table of Contents
                            KLASICI NA EKRANU
CARSTVO KUŽNJAKA
ŠKORPION (Klasici na ekranu II)
	II
PRIČA O OBITELJSKOJ MRŽNJI, FIRENTINSKOM STILETU
I RAJU ZA PSE
	1. OBITELJSKA MRŽNJA
	2. FIRENTINSKI STILET
	3. RAJ ZA PSE
	4. DODATNA FOTOGRAFIJA
BEČKE GLJIVE
	1.
	2.
	3.
	4.
	5.
	6.
	7.
COMPAGNIE INTERNACIONALE DES WAGGONS – LITS
LJETNIKOVAC
	BRUNOVA PRIČA: NEVJEROJATAN DOGAĐAJ
	KOHOVA PRIČA: NOĆNI PRIJATELJ
	PRIČA ŠEFA POLICIJE: SAMOUBOJICA IZ STAROG DVORCA
ŽIDOVSKI VLAK
                        
Document Text Contents
Page 1

GORAN TRIBUSON

Klasici na ekranu

bojana888

Page 2

KLASICI NA EKRANU

U proljeće 1980, nakon upornog, dugotrajnog nateknuća limfnih žlijezda, Rudiju Graberu su

dijagnostičari uglednog zagrebačkoga onkološkog instituta otkrili veoma neugodan oblik karcinoma

(limfogranu-lomatoza). Poslije složene i neugodne kemoterapije koju je, iako već 74-godišnjak,

veoma dobro podnio, ponudili su mu utješan, ali i fragilan niz od mogućih desetak godina života.

1986, dakle šest godina poslije, iskustveno fundirana prognoza istanjila je njegov životni vijek na

svega četiri godine preostatka, mada je mogao umrijeti već i sutradan. Zahvaljujući toj činjenici

postalo mu je jasno da mu za života spomenik neće podignuti, ali je isto tako dobro znao da će ga u

tih nekoliko preostalih godina obasuti svim mogućim oblicima društvenih počasti, nagradama i

medijskom pažnjom. Jednostavno, država je morala držati do svojih klasika, da bi i oni držali do

nje, što je vrsta kulturne simbioze koja teško da prestaje čak i onda kada se klasik malo raskuraži i

postane neka vrsta ”zločestog djeteta” režima.

Te iste godine, u nadležnom ministarstvu valjda, s ushitom su ustanovili da se u mjesecu

srpnju sretno poklapaju osamdesetogodišnjica života i šezdesetogodišnjica rada velikog pisca, pa su

odlučili počastiti ga još jednom od brojnih životnih nagrada, kao i različitim obljetničkim slavljima.

Uz smrt, koja ga je vrebala u neizvjesnoj tmini nastupajućih godina, stavili su ga tako pred još dva

sasvim neugodna događaja. Odlučio je i to izdržati, pretpostavljajući naivno da se književne

proslave i obljetničke manifestacije ipak lakše podnose od kemoterapije, primjerice.

Sredinom srpnja došli su velikim crnim mercedesom da ga pokupe iz njegove vile, što ju je

sagradio u šumovitom srcu Bilogore, i odvezu ga u Zagreb gdje je iste večeri trebao biti upriličen

šezdesetominutni televizijski razgovor s velikim piscem na prvom kanalu. Nakon razgovora

prikazao bi se ”Dan mrtvih”, film snimljen po njegovoj ratnoj epopeji napisanoj 1948. Film nije

nikad vidio, ali je dočuo da se radi o velikoj modernističkoj gnjavaži u kojoj se izdašno rabe svi

prokušani filmski postupci za uspavljivanje kinopublike. U mercedesu, koji je vozio šofer iz

ministarstva ili televizije, sjedio je i drug Tonković, jedan od najozbiljnijih aspiranata na najdublje

televizijske fotelje, inače voditelj svih najelitnijih političkih i kulturnih emisija, stručnjak za

intervjue. Drug Tonković neprijatno se iznenadio kad je vidio u kakvom se stanju nalazi veliki pisac

koji je život provodio na osami sred gustih bilogorskih šuma. Osamdesetogodišnji Rudi Graber bio

je neobrijan, nosio je neukusno i demodirano odijelo na kojem je nedostajalo nekoliko dugmadi,

Page 51

2.

Dva događaja što su se zbila te bečke zime 1913/1914. zaokupljaju podjednakim pravom i

intenzitetom našu pažnju. Dva događaja koja se bitno, to jest mnogim svojim karakteristikama -

razlikuju. Čak bi se moglo i kazati da pripadaju sasvim različitim svjetovima. Jedan, to jest prvi,

potpuno je osobnog, privatnog karaktera, dok je drugi mnogo šire, rekli bismo, javne prirode! Prvi

je, dakle, osobna drama, veoma subjektivna, tajnovita i nepoznata nam kao i sve osobne drame.

Naime, upravo te jeseni 1913. godine, veoma darovit i perspektivan glazbenik, violinist Andreas

Aschenreiter, nakon završenog konzervatorija i nekoliko inicijalnih i gotovo savršeno uspjelih

koncerata u Burghteatru, Wiener Musikhale, Musik Hochschule etc. iznenada odlučuje zauvijek

ostaviti svoj instrument. Odgovaranja su bezbrojna i sva podjednako žučna i strasna. Da odustane

od lude i nepromišljene odluke nagovaraju ga i direktor bečkoga konzervatorija, njegovi profesori,

gotovo svi bečki glazbenici (naravno, osim nekolicine malicioznih zavidnika) i konačno ponajviše

njegova zaručnica Erika, kći poznatog bečkoga bankara Dauerlinga, koja mu čak prijeti i

neopozivim raskidom. Tvrdoglavi Aschenreiter ne odustaje od svog nauma, već te, slobodno bismo

mogli kazati, kobne jeseni prekida vezu sa svojim profesorima, prijateljima glazbenicima, veoma

rezignirano napušta i svoju ljubljenu Eriku Dauerling, te se, ne napunivši ni dvadeset treću godinu,

zapošljava u jednoj maloj trgovačkoj firmi kao obični službenik. Dakle, bez suvišnih riječi i

isprazne patetike rezimirajmo prvi događaj: iza jednog blistavog i obećavajućeg životnog puta

ostaju slomljena violina i činovničko gusje pero... Drugi događaj, premda javan, krije u sebi ponešto

slične nesigurnosti i misterioznosti, koje su najvjerojatnije posljedica bezbrojnih tračeva koji oko

dva-tri iskaza gomilaju veliku količinu izmišljenih dodataka. No, o čemu se radi? Te jeseni 1913. u

Beču su zaredale priče o nekakvom neobičnom zatvorenom fijakeru koji se noću, bez ikakva

kočijaša ili ljudske pratnje, voza samotnim ulicama austrijske prijestolnice. Vidjeli su ga mnogi,

povjerljivi i nepovjerljivi, ozbiljni i neozbiljni, ugledni i šarlatani, stari i mladi i napričali o njemu

mnogo, uglavnom, kontroverznih pričica. Dakle, vidjeli su ga mnogi, a pričali su o njemu svi! I

uskoro se o tom sablasnom fijakeru stalo govoriti kao o ”bečkom fijakeru”, što je bilo mnogo

familijarnije i što je u čitav jezivi događaj unosilo stanovitu humornu crtu. Tako je jedna

modistkinja vidjela ”bečki fijaker” jedne jesenje noći negdje oko Theresien Bada, a tri mjeseca

poslije rodila je gluhonijemo dijete. Neki je pak hotelijer, izlazeći pred jutro iz svoje omiljene

birtije, ugledao fijaker koji je bez kočijaša projurio ispred njega i nestao stazom parka na kraju

Porzellan Gasse. Pijani hotelijer se smijao, a kada se vratio kući shvatio je da je njegov hotel te noći

Page 52

nestao u požaru kojem nikada nije utvrđen pravi uzrok. Eto, takve su se priče množile i šireći se

napuhale taj događaj do prvorazredne konverzacijske teme svakog salonskog posijela.

Ozlojeđena su pak gunđala, s profetskim tonom u glasu, naklapala nešto o tome kako je

đavolski fijaker zloguki znak skore propasti dotrajalog imperija. I uistinu, imperij je ubrzo

nepovratno potonuo, pretvorivši svoj dojmljivi sjaj u prašno povijesno slovo, ali nitko nikad nije

ustanovio je li ”bečki fijaker” iz 1913. godine imao s tim ikakve veze.

I konačno, uz ta dva događaja spomenimo još jednu stvar, spomenimo vijavicu koja je

prednovogodišnji Beč iz 1913. umalo zbrisala s lica zemlje.

3.

Negdje oko sedam sati uvečer nekoliko dana prije Božića 1913, Andreas Aschenreiter nađe

se pred velikim zdanjem obiteljskog doma grofice N., kod koji je bio pozvan na kućnu zabavu.

Dom grofice N. nalazio se u Elisabeth Strasse, u onom djelu Beča u kojem se, valjda zbog

arhitekture i daha starine, čovjek osjeća ”najaustrij-skije”. Mladi Aschenreiter podigne ovratnik što

je više mogao, ne bi li se tako bolje zaštitio od vijavice koja je bjesno šibala na sve strane, pa brzim

korakom krene kroz prostrani stoljetni park čija su bujna stabla zakrivala gostoljubivi grofičin dom.

U salonu je bile toplo i ugodno: sve je, naime, odisalo jednom prijaznom, obiteljskom

atmosferom.

Večera još nije počela, pa su se uzvanici podijelili u male kružoke po dvoje, troje ljudi i s

čašicama u rukama živo diskutirali o politici, umjetnosti, modi i tko zna o kakvim još zanimljivim

temama. Između ostalog, naravno, i o ”bečkom fijakeru”, kao i o neobično snažnoj i dugotrajnoj

vijavici koja je, eto, s malim prekidima, puhala već dobrih desetak dana.

Nakon nekoliko trenutaka iz kuta dvorane začuje se prštava Mozartova glazba, koju je za

ovu priliku izvodila bečka pijanistica Lise Hoffinann, inače nezaobilazni glazbeni ukras mnogih

bečkih zabava. Andreas Aschenreiter, u jednom od svojih posljednjih svečanih odijela, stane mirno

kraj velikog kamina, nadajući se da ga ovdje barem kojih pola sata nitko neće primijetiti. Međutim,

radoznale oči bečke gospode i njihovih napirlitanih damica ubrzo spaze ”mahnita umjetnika” o čijoj

se bezrazložnoj i suludoj odluci upravo u salonima najviše debatiralo. Da, upravo one, kojima su

gruntovni izvaci bili daleko bliži od notnog crtovlja, i koji nisu bili kadri razaznati Mozarta od

Chopina, upravo njih kao da je najbolnije povrijedila Aschenreiterova odluka da napusti violinu.

Page 101

- Da, prijatelju, a i ovi tu putnici su moji stari logorski prijatelji. Vidite, onaj tamo s

brkovima je Isak Alterman, ona tamo je njegova žena Ruta. U kutu sjedi Jiri Nedomansky koji je

1943. izdahnuo pod njemačkim kundacima. Svi su oni tu sa mnom, u istom vagonu, na istom

putovanju.

- Ali, zašto oni putuju u S.? Što će oni tamo, njihove je mjesto na groblju?

- Kakav S. mladi čovječe! Ova kompozicija vozi nas na jedno mnogo ozbiljnije putovanje.

Nego, sada dok smo još u stanici, bilo bi najbolje da izađete. Možda poslije neće biti vremena!

Osjetim kako mi se nešto diže u želucu i izjurim van. Dugo sam povraćao u nekakvom

šumarku iza stanice. Dugo i bolno, sve su mi suze na oči navirale. I baš kada sam bio gotov začujem

otegnuti krik lokomotive i šištaj pare.

Potrčim ka pruzi. U stravičnim oblacima dima i pare, vlak je napuštao stanicu. Izgledao je

kao golema metalna neman koja se zaputila u mjesto u koje se nikad ne stiže. Posred pruge stajao je

moj mali putnički kovčeg. Netko ga je izbacio napolje. Najverovatnije stari Moric Abramović.

Sada sam uspio malo bolje razgledati stanicu na kojoj sam napustio vlak. Bila je to zapravo

samo jedna mala kućica, gotovo u raspadu. Sva vrata i prozori bili su zakriveni daskama, a preko

table s imenom stanice bile je povučeno nekoliko bijelih crta.

Očigledno, stanica već dosta dugo nije bila u uporabi. Uskoro se od nekuda doklati nekakav

pijanac u finom kožnatom kaputu. Stajao sam s kovčegom u rukama i promatrao ga. Drhtao sam od

hladnoće.

- Kamo vozi ovaj vlak? - upitam ga.

- Kakav vlak? - čudio se on dok se klatio na klecavim nogama.

- Pa, ovaj što je upravo otišao iz stanice. Nećete reći da niste vidjeli vlak što je upravo

otišao?

- Ah, klonite se šale. Ta nema tu nikakvog vlaka. Ova je pruga zbog nerentabilnosti

zatvorena već više od sedam godina. Ha, ha, kažete vlak! Nema nikakvog vlaka, nema vlaka već

godinama - nasmije se on i potegne dobro iz boce koju je držao u džepu kaputa.

- Hoćete li malko? - ponudi me on.

Zapiljim se u njega. Što li to priča? Nema vlaka!? Ta čime li sam ja dovde došao?

Razumljivo, pijan je kao zemlja pa priča gluposti.

Page 102

Pogledam smjerom stare, u travu zarasle pruge. Učini mi se da su se dolje na obzorju još

vidjeli mali oblačići dima koji su morali proistjecati iz sablasnog židovskog vlaka Morica

Abramovića.

Taj se vlak sada nalazio na jednom, uistinu neobičnom putovanju.

Similer Documents